
Većina nacionalnih master planova turizma napiše se, predstavi i potom tiho odloži u ladicu, jer se čitaju kao dokumenti vizije, a ne kao investicijski slučajevi. Strategija koja doista pokreće privatni kapital mora se izraditi jednako iz perspektive investitora kao i iz perspektive ministarstva — utemeljena na stvarnim dokazima o potražnji, raspoređena u portfelj projekata pogodnih za ulaganje i poduprta upravljanjem koje nadživljava smjenu ministra.
Zatražite li od većine tijela nadležnih za destinacije njihovu strategiju turizma, dobit ćete dokument bogat težnjama — ciljevima broja posjetitelja, pozicioniranjem brenda, popisom prioritetnih zona — a siromašan mehanizmima koji su investitoru doista potrebni da bi utemeljio odluku: potražnjom po segmentima, statusom zemljišta i dozvola, usporednim povratima u odnosu na konkurentske destinacije i vjerodostojnim putem do odobrenja. Plan nije toliko pogrešan koliko je nepotpun za svoju deklariranu svrhu. Dokument namijenjen privlačenju kapitala mora biti izrađen prema standardima dokaza kakve traže investitori, a ne prema komunikacijskim standardima ambicije.
Druga česta pogreška je generičko pozicioniranje. Destinacije koje se opisuju istim riječima kao i svaki regionalni konkurent — neiskorišteni potencijal, vrata prema…, bogata baština — investitoru ne daju nikakav razlog da odabere jedno tržište umjesto drugoga. Pozicioniranje koje pokreće kapital konkretno je: koji su segmenti posjetitelja, s kojih emitivnih tržišta, nedovoljno opsluženi postojećom regionalnom ponudom i zašto je upravo ova destinacija strukturno najbolje pozicionirana da ih opsluži.
Vjerodostojna nacionalna strategija turizma počinje dokazima o potražnji raščlanjenima po segmentima i emitivnim tržištima, a ne jedinstvenom zbirnom prognozom dolazaka. To znači zasebno izraditi prognoze za segmente turizma za odmor, poslovnog i MICE turizma, kulturnog, avanturističkog i tranzitnog turizma, pri čemu je svaki segment povezan s vlastitim pokretačima rasta — zračnom povezanošću, viznim režimom, ponudom konkurentskih destinacija, tečajem i troškovnim pozicioniranjem.
Pozicioniranje proizlazi iz tih dokaza, a ne prethodi im. Destinacija sa snažnim resursima baštine, ali slabom zračnom povezanošću s emitivnim tržištima turizma za odmor, primjerice, u početku se može bolje pozicionirati prema regionalnoj potražnji za kratkim odmorima i MICE turizmom nego prema dalekim tržištima turizma za odmor — zaključak do kojeg trebaju dovesti dokazi, a ne projektni zadatak za brend.
Dokazi o potražnji i pozicioniranje vladi postaju korisni tek kada se pretoče u stvaran portfelj projekata pogodnih za ulaganje — konkretne lokacije s konkretnim vrstama proizvoda, raspoređene prema realnim rokovima provedbe. To zahtijeva odluke o usklađenosti proizvoda i tržišta na razini lokacije: koje lokacije odgovaraju proizvodu za odmor u formatu turističkog kompleksa, koje gradskom i MICE hotelijerstvu, a koje butik-proizvodu utemeljenom na baštini, u koji se brend masovnog turističkog kompleksa ne bi uklopio.
Redoslijed je jednako važan kao i odabir. Destinacije koje uspijevaju pokrenuti privatne investicije obično utvrđuju jedan ili dva vodeća sidrena projekta — s državnom potporom ili uz državno omogućavanje — osmišljena kako bi dokazala tržište i smanjila rizik destinacije za privatne ulagače koji dolaze poslije, umjesto da se cijeli portfelj projekata pusti istodobno i od tržišta očekuje da ga odjednom apsorbira. Kada se od strategije destinacije očekuje i potpora stambenom proizvodu i kućama za odmor namijenjenima dijaspori ili međunarodnim kupcima — što je sve češće ondje gdje se turizam kombinira s razvojem brendiranih rezidencija — taj segment potražnje treba procijeniti zasebno, prema vlastitim obilježjima, jer se ponašanje tih kupaca bitno razlikuje od potražnje za kratkim boravcima na odmoru.
Portfelj lokacija nije isto što i portfelj projekata pogodnih za ulaganje. Privlačenje investicija zahtijeva da se temeljna komercijalna i pravna struktura riješi prije nego što se pristupi investitoru, a ne da se naknadno pregovara od transakcije do transakcije, što je sporo, nedosljedno i narušava povjerenje investitora u cijeli program.
Smještaj radnika često je podcijenjeno ograničenje u privlačenju investicija u turizam — opsežan program izgradnje hotela stvara paralelnu potražnju za cjenovno pristupačnim dugoročnim smještajem za građevinske radnike i operativno osoblje, koja, ako se ne riješi, postaje usko grlo provedbe. Treba ga izričito planirati, a ne tretirati kao fusnotu.
Većina nacionalnih strategija turizma koje se ne pretoče u ostvarene investicije ne propada u fazi analize — propada u provedbi, jer nakon objave nijedna institucija ne preuzme odgovornost za plan. Strategija koja je doista osmišljena za pokretanje investicija od samog početka utvrđuje vlastito upravljanje:
Destinacije koje strategiju turizma pretoče u ostvarene privatne investicije od samog početka tretiraju strategiju kao investicijski proizvod — s prognoziranjem potražnje utemeljenim na dokazima, pozicioniranjem dovoljno konkretnim da bude stvarna konkurentska tvrdnja, portfeljem projekata raspoređenim po redoslijedu i spremnim za investitore, strukturiranjem riješenim prije razgovora s investitorima i upravljanjem izgrađenim tako da nadživi politički ciklus u kojem je plan pokrenut.
Ako Vaša vlada ili tijelo izrađuje, ažurira ili pokušava pokrenuti zapelu strategiju turizma na nacionalnoj razini ili razini destinacije, naši timovi u Dubaiju i Kairu rade izravno s vladama i institucionalnim investitorima upravo na tom prijelazu od javne strategije do privatnog kapitala. Kontaktirajte nas kako bismo razgovarali o tome gdje se Vaš program trenutačno nalazi.
Riječ je o planu koji vodi država i kojim se za turistički sektor zemlje definiraju prognoze potražnje, pozicioniranje destinacije, prioritetne razvojne lokacije, strukturiranje investicija i upravljanje, s izričitim ciljem usmjeravanja i javnih ulaganja i mobilizacije privatnog kapitala u višegodišnjem razdoblju.
Rokovi ovise o veličini destinacije i stanju postojećih podataka, ali rigorozan plan — koji obuhvaća primarno istraživanje potražnje, razvoj proizvoda i strukturiranje investicija — obično zahtijeva angažman u više faza koji traje nekoliko mjeseci, a ne tjedana.
Master plan turizma obuhvaća cjelovit investicijski slučaj — potražnju, proizvod, zemljište, strukturiranje kapitala i upravljanje; marketinška strategija destinacije usmjerena je na pozicioniranje brenda i promociju te bi trebala proizlaziti iz rada na pozicioniranju u master planu, a ne zamijeniti ga.
Razgovarajte izravno s višim partnerom o svom projektu, imovini ili programu.
Kontaktirajte nas